Vitez paorskog srca

            Stevan Horvat je bio sin vojvođanskog paora Ferenca čija shvatanje života bilo kompletno oslikano kroz narodnu izreku: „Nema hljeba bez motike.“ Tako je Stevan još od malih nogu kroz život na selu bio usmjeravan na ovakvo shvatanje života. Sve u Stevanom životu do polaska u školu svodilo se na čuvanje stoke sa svojim psom Virgoncom (Žustri) na jednom salašu poprilično udaljenom od njegove kuće. Uz to Stevan je radio i ostale poljoprivredne poslove koje nalažu sva seoska domaćinstva.

            Međutim, Stevan je kao dječak živog duha imao potrebu kao i sva djeca za igrom koje je poprilično manjkalo u njegovom djetinjstvu. Osjećao je otac Ferenc da Stevanu nije mnogo stalo do toga da živi životom svog oca pa je Stevana upisao na stolarski zanat kako bi Stevan sutra kad odraste mogao sebi zarađivati za život. Međutim Stevanu ni upis na zanat nije donosio posebnu sreću, ali morao je i nekako je uspio da završi i stolarski zanat. Nakon završetka stolarskog zanata 1946. preselio se u Sombor kao četrnaestogodišnji dječak i počeo trenirati u rvačkom klubu „Radnički“.

Samo dvije godine nakon toga njegovo ime se po prvi put pojavilo i u novinama pa je takva vijest stigla i do njegovog oca Ferenca koji je zbog toga bio van sebe. Otac Ferenc je bio mnogo ljut zbog toga i uz raznorazne prijetnje naredio je Stevanu da se okani „ćorava posla“. Stevan je morao obećati ocu da neće više trenirati hrvanje, ali kako to da učini? Pa tek je počeo da trenira rvanje koje mu je dobro išlo i već od starta na prvim treninzima i takmičenjima pokazivao je da mu to dobro ide.

Stevan se nakon toga preselio u Suboticu i počeo da se takmiči za subotički „Spartak“ gdje je imao nešto bolje uslove za rad, a Spartak je tada imao i najjaču ekipu u zemlji. Inače, rvanje kao sport je u to vrijeme bilo najbolje razvijeno baš u Vojvodini. Nemalo zatim Stevan je otišao i na služenje vojnog roka u JNA, a želja njegovih roditelja je bila da se Stevan nakon odsluženja vojnog roka vrati na selo, oženi i živi bliže njima. Sve je to Stevan razumio ali o tome nije bilo ni govora i tako im nije mogao ispuniti ni tu želju! Spakovao je nešto malo svojih stvari u u torbicu i zaputio se kao dvadesetogodišnjak u Beograd. Pismima se redovno javljao roditeljima ali odgovori od njih nisu stizali.

Njegovi roditelji su mislili ako tako postupaju prema njemu da će se Stevan predomisliti, sažaliti se na njih i vratiti se iz Beograda. Od toga ništa nije bilo. Stevanu je u Beogradu tako malo trebalo od materijalnih stvari jer se na neimaštinu navikao od malih nogu. Od 1952. Stevan je počeo nastupati za beogradski „Partizan“ za koji je zabilježio više od 1300 nastupa. Stevan je od 1954. do 1965. bio uzastopno čak 11 puta prvak Jugoslavije takmičeći se i grčko-rimskim i slobodnim stilom. Inače osvojio je ukupno petnaest šampionata Jugoslavije i bio nepobjediv punih 20 godina!

1955. Kao reprezentativac SFRJ  nastupio na svjetskom prvenstvu u Karlsrueu (Njemačka). Iako bez nekog zapažanijeg rezultata Stevanu je ovo iskustvo mnogo značilo. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je i takmičio se borbama grčko-rimskim stilom.

1957. sa svojih 25 godina (nakon 11 godina treniranja) počeo je da osvaja prve medalje kao reprezentativac Jugoslavije. Zlato 1957. na „Trofeju Jadrana“ u Opatiji i srebro na Svjetskom festivalu omladine i studenata u Moskvi. 1959. postao je i šampion Mediterana u Bejrutu, dok je 1960. po prvi put postao i prvak Balkana, a iste godine je učestvovao i na OI u Rimu i zauzeo četvrto mjesto.

U naredne dvije godine počele su se nizati medalje i s najvećih svjetskih takmičenja (SP i OI). 1961, osvojio je po drugi put prvenstvo Balkana i srebro na SP u Jokohami (Japan). Oba uspjeha je ponovio i naredne godine. 1962. SP se održavalo u Toledu (USA).

Kada je Stevanu nakon osvajanje srebra u Toledu u to vrijeme priređen svečani doček u rodnom selu po imenu Svetozar Miletić kao i u Somboru konačno ga je zagrlio i otac Ferenc i izvinio mu se za sve i zahvalio mu se. Stevan je ocu uzvratio na isti način i obojica su se zagrlili i zaplakali naočigled svih prisutnih. Nakon ovih suza i zagrljaja i međusobnih izvinjenja i oprosta počele su stizati i zlatne medalje sa svjetskih prvenstava. Prvo svjetsko zlato stiglo je iz Helsingborga (Švedska) 1963. Nakon toga 1964. na OI u Tokiju Stevan je bio peti, pa 1965. srebrni na SP u Tampereu (Finska).  1966. godine SP se ponovo održavalo u Toledu, ali je ovaj put Stevan osvojio i drugi put svjetsko zlato.

Nakon toga 1967. je u Tunisu ponovo postao prvak Mediterana, a na OI 1968. u Meksiku u 36-oj godini osvojio je i prvu srebrnu medalju na OI koja mu je ujedno bila i posljednja medalja s najvećih takmičenja.

Šta se još mora istaći iz jedne od najblistavijih jugoslovenskih sportskih karijera. Stevan je tokom karijere doživio veliki broj povreda i to onih teže prirode što mu nije smetalo da uvijek bude spreman i najbolji.

Bezbroj puta su prijatelji, treneri i ljekari dobronamjerno savjetovali Stevana da se ostavi rvanja ali Stevan za to nikad nije mario. Recimo na OI u Tokiju je iščašio skočni zglob i ljekari su mu tada izričito zabranili nastup ali Stevan je po njegovim riječima morao da se takmiči i u naredne tri borbe je zabilježio tri pobjede uz jedan neriješen rezultat i jedan poraz. Za takav stav i za hrabrost, borbenost predsjednik Tito ga je odlikovao Ordenom zasluga za narod. Stevan je tokom čitavog života isticao i opisivao svoja osjećanja i ushićenost zbog toga, kao i zbog svih onih pobjeda kada je s pobjedničkog postolja s ponosom slušao himnu „Hej Sloveni“ dok se na jarbolu viorila trobojka s petokrakom. To je za Stevana bilo više od bilo koje nagrade i medalje.

Međutim na "Turniru osam nacija" u Švedskoj 1966. domaćini nisu imali zastavu Jugoslavije i zato je nije ni bilo na jarbolu. Za Stevana i njegovog druga iz reprezentacije Branislava Simića to je bilo nedopustivo i nisu htjeli slušati nikakva objašnjenja i primati nikakva izvinjenja poslovično ljubaznih Šveđana. Njih dvojica su jednostavno postavili uslov da se na jarbol ne podižu ni ostale zastave ili će oni napustiti takmičenje! Sve kolege i rvači iz ostalih zemalja su ih razumjeli i podržali i turnir je održan bez nacionalnih znamenja! Na tom istom takmičenju Stevan je osvojio novu zlatnu medalju koja mu je baš zbog takvog njegovog stava i kolege Simića bila posebno draga ali ne i najdrža!?