Siguran sam da ste čuli ili pročitali da neki sportaš(i) imaju strah od pobjede. Zvuči bizarno, zar ne? Kako se možemo bojati nečega što nam može uzrokovati sreću i zadovoljstvo, a možda i otvoriti mogućnost za značajan napredak u karijeri. Odgovor nije jednostavno pronaći, ali možda ovaj kratak osvrt bude od pomoći. Strah je negativna emocija koja može biti uzrokovana nekim podražajem kojeg pojedinac interpretira kao potencijalnu opasnost. Međutim, ako tako posložimo stvari, kako pobjeda može biti opasna? Nije li cilj svakog sportaša da nadjača svoje protivnike i samim time pokaže svoju superiornost u odnosu na konkurente? Nekima sâma činjenica da će zbog pobjede biti izloženi medijima (javnosti) predstavlja neugodu. Ima i onih koji se boje da nikad više neće moći ponoviti taj uspjeh. Dakako, nekolicina sportaša smatra da ne zaslužuju pobjedu i da se to događa drugima, ali ne i njima. Ovo su samo neki od primjera neprikladnih bazičnih vjerovanja koja sportski psiholog nastoji osvijestiti sportašima i suočiti ih s negativnim posljedicama takvih vjerovanja. Raznim tehnikama potrebno je ispraviti takva bazična vjerovanja i preoblikovati ih u pozitivna, stimulirajuća uvjerenja koja će djelovati motivirajuće i jačati samopouzdanje. Međutim, osim na razini uvjerenja, do "straha od pobjede" može doći spontano tijekom izvođenja. Sportski novinari prilikom prijenosa teniskih mečeva znaju komentirati da XY više ne pogađa forhende kao prije jer

mu se "skratila ruka". Ne brinite. Ovdje nije riječ o anatomskoj anomaliji ili o negativnom utjecaju igranja tenisa na duljinu ekstremiteta. Ovo je čest problem čije uzrok možemo tražiti u neadekvatnom fokusu. Evo primjer iz tenisa. Sportaš uspješno krene u meč. Uvjerljiv na svom servisu, dva puta oduzme protivniku servis i eto prvog seta. Nastavlja u istom ritmu i pri rezultatu 5:3 servira za meč. Krene razmišljati i analizirati situacije koje bi se mogle dogoditi, odigrava poteze koje do sad nije koristio, pokušava brzopleto završiti poen i radi neprisiljene pogreške. Očigledno je izašao iz svoje "zone" i poremetio svoj automatizam. Posljedica toga je gubitak drugog seta i u konačnici gubitak meča. Nakon meča ne može sebi (ni treneru) objasniti o čemu se ovdje radi i kako to da je izgubio dobiveni meč. Kasnije u analizi dolazi do zaključka da onog trenutka, kad je krenula analiza i pažnja se preusmjerila s izvedbe na neke elemente koji nisu važni za izvedbu, uslijedio je pad u igri. Umjesto da se podsjetio ciljeva prije meča, izvodio rutine i nastavio igrati "svoju" igru, njegova izvedba se poremetila i počeo je raditi pogreške koje je kasnije, zbog povećanog (negativnog) uzbuđenja, bilo teško ispraviti. Svako iskustvo je prilika za učenje. Zato je vrijedno naglasiti da u sportu ponekad pobijediš, a ponekad naučiš! Stoga budite pozitivni i imajte na umu da iz svakog poraza možete nešto naučiti.

Piše: Matej Fiškuš, mag.psych.