Razvoj sportske karijere
Razvoj sportske karijere je donekle zanemarena tema kojom se u najboljem slučaju bavimo kad dođe do kritičnih perioda (tranzicija) u životu sportaša. Zato će u ovom podužem članku biti riječi o dugoročnom razvoju sportaša. Uzmimo za primjer momčadski sport (nogomet ili rukomet) kojeg djeca počinju trenirati u predškolskoj dobi, a sportska karijera traje do 32.-e ili 35.-e godine. U tome periodu događa se niz promjena na psihofizičkom planu što u pravilu prati manjak psihološke podrške. Sportaši su izloženi stresnim situacijama, a primarno se to događa u periodima tranzicije iz jedne dobne kategorije u drugu. To su "kritične točke" u kojima podrška sportskog psihologa može biti značajna. No, krenimo redom. Razdoblje inicijacije (ulaska) u sport je, kao što je rečeno, u predškolskoj dobi i u pravilu kod djece ima pozitivne učinke na psihofizički razvoj. Stječu se radne navike, djeca uče osnove sporta, natjecanja su prilika za dokazivanje (rezultat bi trebao biti na dnu ljestvice prioriteta!) i sve teče donekle glatko. Nakon toga, prelaskom u više razrede osnovne škole dolazi do razvoja i specijalizacije (profiliranja) koju često prate povećani zahtjevi u školi zbog čega djeca/sportaši prvi puta dolazi u konflikt s vremenom. Pred kraj osnovne škole mladi sportaši dolaze pred jednu od najvažnijih odluka u životu, a to je odabir srednje škole, odnosno zanimanja. U ovom periodu psiholog može biti od pomoći u domeni informiranja i savjetovanja oko profesionalnog razvoja. Polaskom u srednju školu sportaši nailaze na problem organizacije vremena. Postavlja se pitanje kako organizirati vrijeme i maksimalno ga iskoristiti za učenje pogotovo kod onih sportaša koji imaju 20 sati treninga tjedno, a vikendom natjecanja. Nedostatak podrške od strane obrazovnog sustava, vanjskih servisa podrške (saveza,
agencija itd.) te nedovoljno znanja i ulaganja u razvoj učinkovitih kompetencija i alata nerijetko stavlja sportaše pred situaciju da moraju birati žele li žrtvovati obrazovanje kako bi postigli sportske uspjehe ili će nauštrb potencijala koje neminovno imaju nastaviti obrazovanje jer od "tog loptanja nema kruha". U Zapadnoj Europi postoje primjeri dobre prakse (Projekt: Gold in Education and in Elite Sport) u kojem razvoj tzv. dvojne karijere nije upitan. U okviru tog projekta na međudržavnoj razini ostvarena je suradnja Sveučilišta i servisa koji pružaju sportašima podršku u razvoju dvojne karijere. Kod nas je puno toga prepušteno slučaju i dobroj volji nekih institucija koje su spremne izaći u susret sportašima koji imaju potencijal ostvariti vrhunske rezultate. Prijelaz iz juniorske u seniorsku selekciju je posebno rizičan jer istraživanja pokazuju da 67% sportaša ima financijske, zdravstvene i/ili psihološke probleme u tom periodu. Kad sportaš jednom uspije proći najosjetljiviji tranzicijski period ulazi u period usavršavanja u kojem u pravilu dolazi do maksimalnih individualnih sportskih postignuća. Gledano iz perspektive teorija ličnosti i teorije potreba, u ovom je periodu dodatan motiv sportašu da pronađe partnera/icu, osigura egzistenciju i razmišlja/planira o postsportskoj karijeri. Nije zgorega spomenuti kako je podrška psihologa prijeko potrebna u ovom periodu pogotovo ako uzmemo u obzir izazove s kojima se sportaš suočava, a koji rastu s porastom sportske izvrsnosti, odnosno kvalitete natjecanja/selekcije u kojoj se sportaš natječe. Na kraju karijere dolazi do prestanka aktivnog bavljenja sportom koje kod sportaša izaziva suočavanje s promjenama u tjelesnom funkcioniranju, doživljaju svog identiteta te socijalne i ekonomske promjene.
Piše: Matej Fiškuš, mag.psych.