Općenito govoreći, perfekcionizam se najčešće opisuje kao težnja za nepogrešivošću, a perfekcionisti su osobe koje žele biti savršene u nekim ili svim područjima života. Međutim, u životu i u sportu perfekcionizam nije moguće uvijek jednoznačno odrediti jer perfekcionizam može imati dvojak učinak. Ako je sportaš do te mjere opterećen potrebom za savršenom izvedbom da ne može realno sagledati situaciju, onda govorimo o negativnom perfekcionizmu koji je usmjeren na samohendikepiranje. Takvi sportaši duboko u sebi, uslijed nesigurnosti, imaju potrebu izgledati savršeno drugima jer vjeruju da će ih samo tako drugi cijeniti i prihvatiti. Imaju izraženu želju za postizanjem onoga što uopće nije moguće postići. Postavljaju visoke i nerealne ciljeve, prati ih izraženi strah od neuspjeha, visoka samokritičnost s idejom da su pogreške neprihvatljive što dovodi do niskog samopoštovanja. Zadovoljni su samo s najvišim standardima. U izrazito naglašenim slučajevima takav perfekcionizam može biti poput opsesije. No, ako je sportaš usmjeren na napredak i svaku izvedbu kritički sagleda, ali je istovremeno svjestan dobrih strana svoje izvedbe, onda govorimo o pozitivnom perfekcionizmu

U području razvoja perfekcionizma postoje različite teorijske pretpostavke koje opisuju načine razvoja perfekcionizma. Dominantan je naglasak na utjecaju roditelja i obitelji jer u najboljoj namjeri roditelji (in)direktno potiču nezdravi perfekcionizam kod vlastite djece s kojim se onda muče dugo u vlastitim životima. Treneri i sportaši ponekad naglasak stavljaju na rezultat i uspjehe zanemarujući činjenicu da je primarno cilj napredovati i razvijati se, a zaboravljaju da će rezultat, ovisno o okolnostima, kad-tad popratiti taj rast i razvoj. U svakom slučaju, perfekcionizam je sportskim psiholozima vrlo česta tema u savjetovanju i psihološkoj pripremi pa ako imate dodatnih pitanja, javite se. 

Sportski pozdrav!

Piše: Matej Fiškuš, mag.psych.