Brončana medalja – uspjeh ili neuspjeh?

                Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je brončanu medalju na nedavno završenom evropskom prvenstvu u rukometu. Nakon nekoliko sušnih prvenstava bez medalje, osvojili smo treće mjesto i popeli se na pobjedničko postolje. Uvjetno pomlađena reprezentacija, neiskusni selektor, novi koordinator, novi stručni stožer…. da ne nabrajamo dalje, to su bili sve nekakvi razlozi odnosno alibiji za eventualni neuspjeh, međutim gledajući očima navijača i ljudima iz saveza, postigli smo veliki uspjeh. Medalje su uvijek pokriće za sve, pa tako i za igru i za vođenje naše reprezentacije, iako smo do nje došli uz dosta dosta sreće.

Sreća nam se osmjehnula u sljedećim situacijama:

1.       Samim ždrijebom skupine u kojoj smo za protivnika imali Bjelorusiju, Norvešku i Island.

Očekivanja su bila prenijeti 4 boda u daljnje takmičenje! NISMO USPJELI! Zašto?

Jednu jedinu utakmicu koju nismo smjeli izgubiti i to protiv Norveške smo izgubili!

Sa samo 2 boda teško je bilo očekivati plasman u polufinale!

2.       Nakon poraza protiv francuza gdje smo pali bez ispaljenog metka, a koji je rezultat više kompleksa koji imamo do Francuske i strah od Omeyera, nego neke njihove vrhunske predstave, počeli smo se opraštati od polufinala. A očekivanja su opet bila velika prije te utakmice.

Ali ostali rezultati polufinalne  skupine odvijali su se nama u prilog kao nikada do sada: pobjeda poljaka protiv francuza, pobjeda norvežana protiv poljaka, remi norvežana i makedonaca, uz naravno našu očekivanu pobjedu protiv Makedonije.

3.       Uz te rezultate došli smo iz izgubljene u pobjedničku situaciju (zahvaljujući drugima), na način da smo pobijedili Poljsku koja je odigrala najlošiju utakmicu u svojoj novijoj povijesti, te nam omogućila čak i lov na potrebnu gol razliku. Kao što je već spomenuto takva utakmice se igra jednom u sto godina, ali ovaj put mi smo mi pobijedili!

4.       Ždrijebom odigravanja utakmica gdje je dosad sistem bio da pobjednici skupina međusobno igraju zadnje kolo, a sad se sve promijenilo jer smo mi igrali zadnju utakmicu protiv domaćina.

5.       Prije zadnje utakmice  imali smo tri dana odmora, dok je Poljska imala samo jedan dan odmora!

To su  po meni najznačajniji  momenti koji su se odigrali u našu korist, jednom i nikad više!

Kad nam je polufinale bilo ponuđeno kao na dlanu,a protivnik Španjolska već smo se vidjeli u finalu, kao lako ćemo, zato je i bilo toliko razočarenje nakon rutinske pobjede španjolaca.

Ukratko naša reprezentacija je osvojila treće mjesto uz 3 poraza!!!!

Bolji su bili norvežani, francuzi i španjolci. Naša pak je reprezentacija pobijedila: Bjelorusiju, Island, Makedoniju, Poljsku te Norvešku čime smo izjednačili rezultat s njima na omjer 1:1. Ili ako ćemo biti precizniji pobijedili smo 13. 10. i 7. reprezentaciju, protiv četvrto plasirane  Norveške omjer je 1:1, a izgubili smo od 2. i 5. reprezentacije na prvenstvu.

Sad odgovor na pitanje zašto je to neuspjeh?

1.       Zbog pojedinačne statistike naših igrača:

Štrlek:                 

Horvat:                1. po postotku realizacije 82%;

Štrlek:                  najbolje lijevo krilo prvenstva;

Štrlek:                  2. po postotku realizacije 80%;

Marić:                  7. po postotku realizacije 71%;

Štrlek:                  6. strijelac prvenstva (bez sedmeraca, samo 2 manje od prvog) 32 gola;

Marić:                  7. strijelac prvenstva (bez sedmeraca, samo 2 manje od prvog) 32 gola;

Slišković:            10. strijelac prvenstva (bez sedmeraca, samo 4 manje od prvog) 30 gola;

Duvnjak:             najkorisniji igrač 25 golova + 46 asistencija = 71 bod;

Duvnjak:             najbolji asistent sa 46 asistencija;

Gojun:                 treći bloker prvenstva sa 10 blokada;

Stevanović:       10 vratar po postotku obrana: 49/143 = 34% (uz znatno manje minuta provedenih na terenu od Alilovića);

Uz sve gore navedeno nemamo u statistici među prvih 17 igrača sa više od dvije izgubljene lopte po utakmici.

2.       zbog ekipne statistike naše reprezentacije:

prvi po ukupnom postotku šuta – 64% (sa i bez sedmeraca)

prvi po broju postignutih golova – 250

šesti po broju asistencija - 145 ili 18,1 po utakmici

četvrti po broju blokada – 26 ili 3,3 po utakmici

 Igrače takvog kapaciteta uz priložene statističke pokazatelje nema nijedna druga reprezentacija. Smatram da je treće mjesto neuspjeh jer smo u najmanju ruku trebali igrati u finalu, a vrlo vjerojatno bi tada uzeli i zlatnu medalju neovisno o protivniku.

Zašto nismo osvojili zlatno?

 Glavni razlog  je neiskustvo našeg stručnog stožera,  a s obzirom da se bavim s vratarima, u tom segmentu se najviše izgubilo forsiranjem Alilovića kao prvog golmana bez obzira na uspješne partije Stevanovića.

 Sličnu situaciju s vratarima imala je i njemačka reprezentacija gdje je nominalno prvi vratar bio Lichtlein, ali nakon prvih par utakmica odličnim partijama se iskazao Andreas Wolff te se do kraja prvenstva nije micao s vratiju i odveo svoju ekipu do zlatne medalje!

To se zove trenersko iskustvo i reagiranje prema trenutnoj formi igrača, u ovom slučaju vratara, a ne prema nekakvim zaslugama iz prošlosti ili nekom sasvim trećem razlogu koji nema veze sa sportom!

Našoj rukometnoj reprezentaciji želim zlatnu medalju na predstojećim Olimpijskim igrama, a sve ispod finala za mene osobno bio bi neuspjeh!